| Ambrozijansko pjevanje |
 |
 |
 |
| Sub, 29. Pro. 2007. 17:08 |
|
prosinac, 2007. godine AMBROZIJANSKO PJEVANJE O tom pjevanju reći ćemo nekoliko riječi jer predstavlja vrlo značajnu liturgijsko glazbenu baštinu i tradiciju koja je sigurno bila pri ruci i papi Grguru Velikom prilikom obnove rimskog pjevanja. Kad je sv. Ambrozije postao biskup Milana 374. godine našao je liturgiju koju tradicija povezuje sa svetim Barnabom. Ta liturgija imala je svoje korijene u Grčkoj i Siriji. Dokumenti govore da se sveti Ambrozije posebno zauzeo za obnovu liturgije i pjevanja u svojoj biskupiji. Sam je skladao mnoge himne koji su dobili ime ambrozijanski himni. Njemu i njegovim suvremenicima bila je poznata grčka glazba koja je ušla u liturgiju, a također bogato melizmatsko pjevanje koje ima svoje korijene u hebrejskom pjevanju. Ta melizmatika očito je bila prisutna i u ambrozijanskim liturgijskim napjevima. Sveti Augustin u to vrijeme piše svoj traktat pod nazivom De Musica u kojem definira glazbu kao znanost harmonijskog pokreta. Augustin je slušao pjevanje ambrozijanske Crkve koje ga je zapanjilo i budilo u njemu silne vjerske osjećaje opisane u desetoj knjizi u Ispovijestima. Svetom Ambroziju se također pripisuju mnoge antifone i responzoriji ali to nije znanstveno provjereno. On je doista uveo izmjenično pjevanje psalama i himana podijelivši zajednicu vjernika u dva zbora. Vrlo važan dokument za uspoređivanje ambrozijanskih melodija jest rukopis L'innario ambrosiano completo koji se čuva u knjižnici Trivulziani u Milanu. Prema tom dokumentu je vidljivo da su monasi cisterciti upotrebljavali ambrozijansku himnodiju, a ne rimsku. Prilikom uspoređivanja dolazi se do zaključka da su neke melodije preuređivane pod utjecajem mode vremena, jer se nekima očito nije sviđala jednostavna ambrozijanska melodija. Ambrozijansko pjevanje predstavlja najstariju liturgijsko glazbenu baštinu u Zapadnoj Europi koja je do danas ostala živa unatoč mnogim reformama počev od karolinške do danas. Popis himana koje je skladao sam sveti Ambrozije: - Aeterna Christi munera - Splendor paternæ gloriæ - Illuminans altissimus - Sommo refectis artubus - Consors paterni luminis - Hic est dies verus Dei - Vicot, Nabor, Felix - Apostolorum supparem - Grates tibi, Iesu, novas - O lux, beata Trinitas - Amore Christi nobilis - Agnes beatæ virginis - Apostolorum passio AMBROZIJANSKI HIMAN! Riječ himan dolazi od grčke imenice ὕμνος - hymnos što označuje „pjesmu hvale.“ To je prastara crkvena pjesma porijeklom s Istoka. Grci su himne često upotrebljavali kao božanske ode. U ruševinama hrama Delfe pronađena su dva fragmenta vrlo starih himana bogu Apolonu i to u dorskom modusu, tipičnom za religiozne napjeve. Koncil u Antiohiji odobrio je praksu himničkog pjevanja u liturgiji, dok Koncil u Laodiceji, jedno stoljeće kasnije (360. godine), zabranjuje tu upotrebu. Sveti Efrem iz Sirije prvi je veliki pisac himana na Istoku. On je učinio značajnu inovaciju glede starih himana. Zamijenio je staru klasičnu metriku, baziranu na kvantiteti slogova, s metrikom baziranoj na broju slogova i na naglascima. Sv. Hilarije od Poitiersa prvi je pokušao uvesti himne u zapadno bogoslužje, ali nije u tome uspio. Neki njegovi himni sačuvani su u rukopisu u Arezzu u Italiji. Vittorie Afre, učitelj retorike u Rimu u IV. st. pokušava također uvesti himne i nešto je uspješniji od sv. Hilarija. Od njega su se sačuvala tri himna Presvetom Trojstvu koja su još uvijek lišeni himničke ritmike i metrike. Po svom izgledu bliži su Davidovim psalmima nego staroj latinskoj poeziji. Tek će sv. Ambrozije, u nasilničkom heretičkom okruženju njegove biskupije, uspjeti uvesti himne u ambrozijansku liturgiju, a odatle su se proširili po čitavom Zapadu. Povijest ga je stoga nazvala ocem zapadne himnodije. Njegova snažna borba protiv heretika učinila ga je velikim i poznatim pjesnikom kršćanskog nadahnuća. Žestoko se suprostavljao imperatoru Valentinu II. koji je objavljenim dekretom želio integrirati heretike u javni kult i savjetovao biskupu Ambroziju da im dade baziliku Porzia za njihove obrede. Majka imperatora Justina također je snažno podupirala arijevce koji su silom željeli osvojiti baziliku koju je biskup Ambrozije štitio sa svojim vjernicima i kako opisuje sv. Augustin u Ispovijestima: „Narod je bio spreman umrijeti za svoga biskupa“. Snažnom, pravovjernom poezijom himana sv. Ambrozije osvojio je srca vjernika čiji pjev je odzvanjao s prozora kuća, polja, brodova, crkvenih prostora i oltara. Tako je osvanulo jutro natopljeno Kristovim svjetlom i novom veličanstvenom kršćanskom poezijom za koju Paul Claudel kaže: „To je Krist za snažne ljude, Krist koji dolazi u jutro…“ Opjevani Krist u toj poeziji jest evanđeoski Krist, blizak svakodnevnici kršćanskog puka, Krist koji je daleko od teoloških nadmudrivanja i teoloških zabluda arijevaca, nestorijanaca, monofizita itd. Himni su s vremenom dobili jampski ritam koji je vjerničkom uhu i smislu bio vrlo blizak. Primjer: Sv. Augustin dao je tri osnovna pravila za prepoznavanje himana: himan je pohvala, ta se pohvala odnositi na Boga i treće važno pravilo jest da se himan pjeva. To je u stvari najstariji pojam o himnu. Sveti Ambrozije ovu pjesničku hvalbenu pjesmu proširuje i na svece. Tako od ambrozijevih vremena imamo i svetačke himne.   AMBROZIJANSKI MISNI OBRED Što se tiče samog ambrozijanskog misnog obrednika možemo reći da sliči rimskom uz neke male razlike. Tako na primjer pružanje mira nije neposredno prije pričesti već poslije Službe Riječi, odnosno prije prinošenja darova. U obredu nema Jaganjče Božji, a u obredima otpusta ima trostruki usklik Kyrie eleison. Kroz mnoga stoljeća Ambroziju su se pripisivale Antifone i Responzoriji, premda nema za to čvrstih dokaza. Najvjerojatniji razlog tome jest što je sv. Ambrozije uveo pjevanje psalama antifonalnim načinom (izmjeničnim načinom). U tim izmjenama sudjelovali su muški i ženski glasovi pa su se napjevi nazivali i pjevanje u oktavama. Naime, nakon izmjene muških i ženskih glasova svi bi završili u zajedničkom oktavnom pjevanju. Taj način sviđao se mnogima. Ambrozijanski psalmodijski tonusi vrlo su jednostavni za razliku od misnih napjeva koji su bogati melizmama. Primjer ambrozijanske psalmodije:  Primjer jednostavnih antifona:  Za očuvanje ambrozijanske baštine posebno je zaslužan Papinski Institut za svetu glazbu u Rimu kao i njegovi profesori. |
