Stranica 2 od 2

U velikim blagdanskim slavljima kroz liturgijsku godinu, kao i u onim prigodnim, nerijetko možemo vidjeti predstavnike društvene vlasti. Znajući da njihova nazočnost na liturgijskim slavljima Crkve nije uvijek potvrđena i njihovim životnim uvjerenjem odnosno pripadnošću Crkvi, postavlja se pitanje smisla i prikladnosti takvoga oblika sudjelovanja. Još veće pitanje izvire iz činjenice da se ponekad javna događanja i državni blagdani »proslavljaju« liturgijskim slavljem, pri čemu liturgija postaje dijelom društvenoga »protokola«. Molim vaše pojašnjenje.
Andrija L.

Liturgijsko je slavlje čin vjere okupljene zajednice vjernika, čin u kojem zajednica proslavlja Kristovo otajstvo spasenja te sama ponire u to otajstvo, postajući dionicom Kristova božanskoga života. Taj čin pripada intimnosti vjerničkoga zajedništva s Bogom. Premda Crkva danas nikomu ne priječi nazočiti na liturgijskim slavljima, ona na ta slavlja ne poziva nikoga osim vjernika. Samo se vjerom može razumjeti slavlje i samo se kroz otvorenost vjere može na potpun i radostan način sudjelovati u slavlju. Upravo je su-djelovanje temeljni cilj nazočenja na slavlju. Tko nema vjere, taj ne može sudjelovati te se opravdano postavlja pitanje smisla nazočnosti nevjernika na liturgijskome činu vjerničke zajednice. Crkvi i vjernicima potpora i priznanje društvene zajednice i vlasti nisu potrebni u liturgijskim činima, nego ondje gdje su vjernici društveno prisutni i angažirani: u javnosti, u zalaganju za društvenu pravednost, u zauzimanju za pravedne zakone, u brizi za potrebne... Ako izostaje takva potpora nastojanjima Crkve, onda je apsurdno pokušavati razilaženja prikrivati prividnim i nemogućim liturgijskim zajedništvom Crkve s onima koji se ne osjećaju njezinim udovima.

Ipak, nerijetko se čini da je predstavnicima građanske vlasti važnije preko svoje »protokolarne« nazočnosti na liturgijskim slavljima zadobiti povjerenje vjernika, negoli pokazati svoju potporu vjerničkim stavovima i zalaganjima u društvenoj zajednici. Crkva ne bi smjela dopustiti da liturgija, kao čin intimnosti vjere oko Krista okupljenih vjernika, bude pretvorena u poligon nečijih političkih nastojanja! Ona nikada ne može biti dijelom javnoga ili društvenoga slavlja, ili dijelom protokolarnoga proslavljanja nekih društvenih događanja ili blagdana.

Liturgija, naime, nije ni javni ni privatni čin, nego uvijek i samo zajednički, pri čemu zajedništvo izrasta iz temelja iste vjere i sjedinjenosti s Kristom. Oni koji se osjećaju dionicima toga zajedništva, mogu biti aktivni dionici liturgijskih slavlja Crkve. Nazočnost nositelja društvene vlasti koji se izjašnjavaju nevjernicima, agnosticima, ili pak u javnosti otvoreno promiču vrjednote suprotne istinama za koje se zalaže kršćanska zajednica, među vjernicima se ne prepoznaje uvijek kao znak naklonosti nego, katkada, kao znak neumjesnoga dodvoravanja. Crkva ne može nikomu zabraniti da sudjeluje na liturgijskim  okupljanjima, ali zato umije razlikovati nazočnost od sudjelovanja. Na taj se način i odnosi prema »nazočnima« u liturgijskome slavlju. No, biti nazočan na činu vjere, a ne vjerovati ili pak taj čin smatrati ispraznim – više govori o nekomu drugom, a ne o Crkvi.

Kad pak Crkva, kao zajednica vjernika u prigodi državnih blagdana u liturgijskom slavlju moli za domovinu i nositelje društvene vlasti i odgovornosti, to ne znači da je slavlje samim time postalo dijelom društvenoga ili državnoga protokola. Riječ je opet o interpretaciji onih koji ne razumiju smisao liturgijskoga čina i mjesto zajednice vjernika u društvenome životu. Vjernici, kao čimbenici društva, izgrađuju društvo i njegove vrjednote vodeći se uvjerenjima i načelima na koje ih nadahnjuju nauk evanđelja i istine vjere te je stoga sasvim razložno da i u liturgijskom slavlju mole za dobrobit društva, pa i za državne poglavare i nositelje vlasti. Tako u zbornoj molitvi mise koja se slavi za državnoga poglavara Crkva moli: »Bože... daj našemu državnom poglavaru uspjeh u vršenju službe; da se tebe boji, narodu služi i u državi promiče slobodu i sigurnost.« Od takvoga molitvenog i liturgijskog »utjecaja« na društvo i politiku, zajednica vjernika zacijelo ne bi smjela zazirati.