donna cerca uomo Treviso donna cerca uomo Pordenone Kako poboljšati euharistijska slavlja?

donna cerca uomo Battipaglia SLAVLJE EUHARISTIJE
Pastoralno-teološka promišljanja
siječanj, 2008. godine

donna cerca donna Palermo 1. dio: Uvodni obredi

Naša euharistijska slavlja puno puta ne vode računa o tomu da se ono treba tako urediti da vjernike navede da sudjeluju svjesno, djelatno i potpuno, tj. tijelom i duhom, jer to zahtijeva sama narav slavlja. Slavlje uvijek, poštujući okolnosti, progovara djelotvornošću i dostojanstvom.

Velik broj ljudi zanima se za euharistijsko slavlje kao obred po kojem se ulazi u osobni razgovor s Bogom, a ne kao susret zajednice vjernika u kojem se otkriva Božja prisutnost i Njegova riječ (bilo u liturgijskom činu, bilo u životu). Neki će pohađati euharistijsko slavlje iz uobičajenosti uhodanog (nereligioznog) rituala (»nedjelja nije nedjelja bez Mise«); neki će dolaziti zbog pritisaka skupina ili šireg obiteljskog kruga; a neki s posebnom sviješću. Te se razlike lako primjećuju bilo prema vremenu kada ljudi dolaze na slavlje (kašnjenja), bilo prema mjestima koja zauzimaju unutar raspoloživog prostora, po ponašanju djece itd.

Teško je reći koliko je onih koji u Euharistiji traže stvarna rješenja za svakidašnjicu. Općeniti je dojam suprotan, tj. Euharistija se pretvara u dosadnu ponovljivost (»zna se kako se odvija tijek obreda i kako završava«; »uvijek iste riječi«; »apstraktnost govora«). Tako se slavlje često pretvara u solilokvije u vlastitoj fantaziji i s vlastitim problemima. Takvi se stavovi najjasnije očituju u odgovorima na obrasce koji vode k automatizmu i k ponavljanju, već prema pripadnim završetcima. Ponekad se dobiva dojam kako ti završetci imaju za cilj samo dobivanje vjerničkog odgovora »Amen«, a da se pri tom uopće ne čuje dubina izrečene molitve. Rijetko se u slavlju, a posebice u homiliji, konkretizira komunikacija na temelju jedne tematske vodilje koja zahvaća stvarni svijet prisutnih.

Promatrajući pojedine dijelove euharistijskog slavlja, hrvatska i europska zbilja iznosi na vidjelo ne baš najsretnije pokušaje, za koje vjerujemo da su najčešće poduzeti u dobroj namjeri, radi ostvarenja inkulturacije ili kako bi se slavlje približilo današnjem vjerniku. Plod takvih pokušaja veoma je sličan banaliziranju i gubitku osjećaja za svetu kršćansku zbilju oslonjenu i izraslu na Otajstvu Krista i Njegove Crkve.

U cilju ostvarenja zajedništva, Euharistiju valja započeti prije samog slavlja. Dakle, Euharistija započinje u našem predeuharistijskom životu, a to je ponajprije čitav tjedan prije nedjeljnog kršćanskog zborovanja. Stoga treba posebnu važnost pridati pripremi slavlja. U svakoj bi župi ili zajednici trebala postojati liturgijska skupina zadužena za promišljanje, aktualizaciju, raspodjelu određenih liturgijskih zadaća, posebice što se tiče čitanja (organizirajući vježbe liturgijskog čitanja), molitve vjernika, pjesama, tumačenja, prinosa darova, poslužitelja i dr. Od te se pripreme ne može izostaviti niti priprema i pokusi pjevanja, što zahtijeva mjerodavne osobe voditelja i zbor (schola), prikladno pripremljen za liturgijsko pjevanje koje je specifično po svojem mjestu u crkvenom životu. Valja odmah istaknuti kako za zbor treba osigurati najprikladnije mjesto. Nije pohvalno zbor postaviti unutar prezbiterija crkve (dakle, niti iza oltara), ali niti na kor iznad ulaza crkve, čime se otežava komunikacijska razina i čitanje liturgijskoteološkog sadržaja.

Ulaz i ulaznu procesiju treba osmisliti tako da govori svojim ulaženjem u prostor slavlja i vodi prema »oblikovanju zajednice«, a ne da se pretvori u beznačajno vrijeme čekanja da se izvede pjesma koju malo tko zna pjevati ili da se taj ulaz dokine jednostavnim kratkim izlazom iz sakristije do oltara, pri čemu procesije uopće niti nema. Upravo je to razlog da se potakne oblikovanje procesije koja će nastojati proći posred zajednice (kroz glavnu lađu). U našim je to župnim crkvama moguće stoga što sakristije svojim položajem najčešće omogućuju da se, prethodno ne ulazeći u liturgijski prostor – izađe iz sakristije i uđe na glavna vrata crkve, te uz procesijsku pjesmu prema oltaru. Važno je odmah napomenuti da se pjesme trebaju birati prema naravi liturgijskog čina i sadržaju pojedinog slavlja. U procesiji se mora očitovati ne samo izvanjski sklad, već i nutarnji govor liturgijskih službi, s naglaskom na doličnim znakovima: križa, svijeća, knjige čitanja i dr.

Nakon pozdrava (i kađenja) oltara koji se mora jasno isticati kao središte događanja i kao simbol Krista, pri čemu svetohranište ne bi trebalo biti unutar prezbiterija te time otežavati znakovni govor euharistijskog liturgijskog ovdje i sada, predsjedatelj pozdravlja narod sa svog sjedišta, nipošto s ambona ili s oltara. To znači da će se trebati pobrinuti da, ako je potrebno, ispred predvoditeljeva sjedišta bude stalak s pomoćnim ozvučenjem (ne ekvivalent ambonu) ili, što je bolje, da u slavlje bude uključen knjigonoša kao službenik koji će biti dobro upućen u svoju službu.

Nakon pozdrava, vjernike u slavlje može uvesti i netko drugi od prikladnih službenika, dakako ne s ambona, već s nekog drugog mjesta (usp. Rimski misal, 29).

Nadalje, u vezi zborne molitve na srcu liturgijski osjetljivim vjernicima zacijelo je da se napomene nešto što vrijedi i za ostale predsjedateljeve molitve, a to je briga oko šutnje i dinamike molitve. Naime, obično se ne obdržava tijek i time guši nutarnji rast zajedničke molitve. Nakon poziva Pomolimo se slijedi kratka šutnja. Predsjedateljev poziv je poziv zajednici da moli u sebi, u tišini, a nakon te šutnje moli se zborna molitva (collecta od colligo = skupljati, sabirati) koja sažima, skuplja sve molitve u jednu zajedničku. Ta molitva otkriva narav i sadržaj slavlja i jedna je od onih koje na zbijeni način tumače sadržaj dotične Euharistije. I njezini su završetci u teološkom ključu, razlikujući duži i kraći završetak, te ih ne treba shvatiti na onaj način koji bi dokinuo tu specifičnu oznaku.

S obzirom na dvodijelni ustroj euharistijskog slavlja, napominjemo da se ta dvodijelnost slavljenički treba moći čitati, kako u svojem sadržaju tako i u svojem vanjskom izričaju, osobito u odnosu na liturgijski prostor. Tako slavlje Božje riječi za sebe ima središte u ambonu, a Euharistijska služba u oltaru, a to se puno puta ne vidi, budući da predsjedatelji slavlja i pozdrav i pokajnički čin i zbornu molitvu započinju s oltara.

(Iz Građe za predsinodske rasprave u zajednicama vjernika)