donna cerca uomo Treviso uomo cerca donna Massa Kako poboljšati euharistijska slavlja?

coppia cerca uomo Modena SLAVLJE EUHARISTIJE
Pastoralno-teološka promišljanja
ožujak, 2008.

coppia cerca uomo Foggia 3. dio: EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Prije govora o pripravi darova, važno je istaknuti i to da se do tada na oltaru nalazi samo evanđelistar (eventualno svijeće i cvijeće, te križ). Sve se ostalo nalazi na pokrajnom stoliću (osobito to napominjemo u vezi s misalom, mikrofonima, kaležom, vinom i vodom i dr.). Postoji »pripremanje oltara«, a treba znati koja je narav prinošenih darova: to je prije svega kruh i vino koji imaju »snažno duhovno značenje«. U Općoj uredbi Rimskog misala kaže se da se primaju također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe, u korist siromaha ili crkve te se postave na zgodno mjesto izvan euharistijskog stola.
Navodimo ovaj naputak, da bi se jasnije vidjelo često neobdržavanje liturgijskog govora. Skupljanje milostinje često je neosmišljeno i u neskladu s nakanom nutarnjeg ustroja slavlja, te se pretvara u neželjeni protugovor. Osim što ometa molitvu ispovijedi vjere (budući da započinje nakon homilije), ne promišlja se niti način skupljanja. To bi trebao biti posao liturgijskih službenika i to tako da se vidi »ritualnost« i tog čina (s prikladnim košaricama i na diskretan način koji jamči vjerničku slobodu darivanja). Prikupljeni novac obično se ne prinosi kao euharistijski dar, već se nakon skupljanja odnosi u sakristiju ili na neko drugo, slavljenički beznakovito mjesto. Moguće je taj dio staviti pod oznaku obrednog i na takav način da vjernici svoj prilog udijele na ulazu u crkvu, na za to pripravljenom mjestu, te se kasnije skupljeni darovi prinose u darovnoj procesiji.

U darovnoj procesiji trebaju biti oni darovi koji su znakoviti za Crkvu. Ti darovi nikad nisu osobne naravi, već su usmjereni za potrebe zajednice, a osobito siromaha. Tako slavlje progovara solidarnošću i svojim socijalnim zauzimanjem koje je posljedica Božje darovanosti ljudima, a ono traži djelatnu ljubav. Nije poželjno da se darovna procesija nepotrebno oduži ili pretvori u nizanje darova koji zajednici ne progovaraju euharistijskim značenjem.

Euharistijska molitva je središnja i baš zbog toga joj treba pridati posebnu pozornost. Upravo to srce euharistijskog govornog izričaja često puta postaje kamenom spoticanja slavljeničkog govora. Evo tek nekoliko napomena. Izbor određene euharistijske molitve među pet ponuđenih tekstova koje je u prijevodima odobrila Hrvatska biskupska konferencija treba učiniti prije slavlja i znati zašto jedna, a ne neka druga. Dobro se priviknuti na pojam euharistijska molitva, a ne koristiti riječ kanon, budući da je kanon tek jedan, onaj naime koji se zove Rimski kanon ili Prva euharistijska molitva u sadašnjem rasporedu unutar Misala. Ostale euharistijske molitve nisu kanoni, te se ne može reći »prvi, drugi ili treći kanon« kako se često čuje govoriti. Već sama vrsta slavlja nameće izbor koji će se promotriti prije samog slavlja, jer u svakoj od molitava nema jednakog tonaliteta. Isto vrijedi i za predslovlje koje u Misalu treba pronaći prije slavlja, tako da se ne lista Misal kad se počelo moliti euharistijsku molitvu.

U nekih predsjedatelja postoji težnja za oponašanjem i doslovnošću, te uz glagol »razlomi i« uistinu prelome hostiju, kako bi oponašali Posljednju večeru. U povijesti se liturgije ne poznaje slična »doslovnost«. Za vrijeme Posljednje večere bila je riječ o izgovaranju blagoslovne molitve nad kruhom, o lomljenju kruha i o dijeljenju. Kršćanski je obred ukinuo obrok između blagoslova nad kruhom i nad kaležom koji i danas postoji u obredu pashalnog blagovanja kod Židova. Ako se danas želi biti doslovnim i dosljednim u oponašanju, trebalo bi lomiti kruh i odmah ga podijeliti. Isto bi trebalo učiniti i s vinom. Nikada liturgija nije pomišljala na takvu doslovnost koja bi otežala slavlje. Liturgija se ne sastoji u oponašanju Večere niti u oponašanju Žrtve na križu. Liturgija nije mimesis (oponašanje), već anamnesis (spomen-čin). Uz to treba spomenuti da u Euharistiji postoji jedan obred koji se zove lomljenje kruha (fractio panis), po kojem je nekada i čitava Euharistija dobila ime.

U tom kontekstu je i primjer loše »kreativnosti« koja se očituje u zamjeni i pretvaranju riječi Tajna vjere u Ovo je tajna naše vjere, budući da odgovor na riječi Tajna vjere nije takav da bi pokazivao vjeru zajednice u tajnu Božje prisutnosti u euharistijskim darovima, već je spomenčinske naravi. Da je to potvrda naše vjere u »pretvorbu«, odnosno posvećenje, tada bi najlogičniji odgovor bio Vjerujem, a ne u obliku koji zahvaća euharistijski događaj u perspektivi povijesti spasenja. Time samo naglašavamo kako su neke »intervencije« zapravo pokazatelji nepoznavanja i neupućenosti u liturgijsku teologiju, a nipošto napredak i bolja inačica.

Doksologija zaključuje euharistijsku molitvu uz podizanje darova. Svakako treba zajednicu pripremiti tako da shvati važnost završnog amen. Rijetki su predsjedatelji koji prije svega shvaćaju ispravno na ovom mjestu gestu elevacije (a ne na mjestu tzv. »pretvorbe«), a da ne govorimo o tomu kako se često mogu vidjeti Euharistije u kojima predsjedatelj ne čeka da na Po Kristu i s Kristom i u Kristu… svi zajedno otpjevaju (!) ili odgovore pečatni amen, već puno ranije spuste kalež i pliticu na oltar. U trenutku kada bi se trebao čuti najsvečaniji euharistijski odgovor pristanka i ispovijedi (amen), prezbiter lista, tražeći uvodnu formulu za Oče naš. Takav se komunikacijski govor jednostavno ne razumije. S tim je povezan i ponegdje primjetljiv običaj da riječi doksologije pjeva čitava zajednica, što niječe narav euharistijske molitve, pridržane svećenicima koji upućuju molbu Ocu, dok se prema rimskoj tradiciji puk najčešće obraća Sinu (čemu je pokazatelj i odgovor zajednice nakon riječi ustanovljenja: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo). Na kraju neka bude rečeno i to da se preporučuje pjevanje uglazbljenih dijelova euharistijske molitve i to ne samo u izuzetno svečanim prigodama, već i češće, rekli bismo – redovito.

Gesta pružanja mira izričaj je zajedništva, te je potrebno da se ta gesta ne pretvori tek u uobičajenu gestu svagdanjeg pozdrava, ispražnjenu u svojem liturgijskom značenju. Često se, ne shvaćajući dubinu te geste prije Pričesti, ostane daleko od željenog simbola, te stoga nije čudno da se gubi veza zajedništva koju gesta označuje. Pomirenje govori o ponovnom savezu i jedinstvu, najdublje izraženom u vrhuncu euharistijskog događaja – Pričesti. Gesta pružanja mira nakon koje se vjernici ne pričešćuju pomalo zbunjuje. Ta je gesta drugi način zajedništva, a nepristupanjem oltaru to se izraženo zajedništvo niječe. Možda će nekima ovo zazvučati preoštro, ali je izrečeno, kako bi se još jedanput zorno pokušao objasniti put ispražnjavanja kršćanskog simboličkog govora.

Jedan od najvećih nedostataka našeg euharistijskog liturgijskog pastorala zacijelo je neuvažavanje dinamike euharistijske prisutnosti. Slavljenička prisutnost zahtijeva i različitost pristupa Euharistiji. To se najvećma vidi u činjenici da se u našim slavljima hostije za posvećivanje ne pripremaju u vidu svakog euharistijskog slavlja. Premda okolnosti ponekad ne dopuštaju da se točno predvidi broj pričesnika, ipak treba nastojati da se svakako pripremi predvidiv broj hostija, a da se samo u iznimnim potrebama koriste i hostije iz svetohraništa.

Valjalo bi staviti snažan naglasak na Pričest pod obje prilike, što nije zaživjelo u našem pastoralu u dovoljnoj mjeri. Premda s praktične strane ima više poteškoća i briga oko organizacije takve Pričesti, ona je ipak snažniji euharistijski izričaj od Pričesti pod samo jednom prilikom. Pričest pod obje prilike dolikuje svim zajednicama u kojima predstojnik prosudi da je to prikladno i da su vjernici u tom poučeni (žalosno je ako zajednice u tom nisu poučene). O uvjetima treba biti upoznat prema Općoj uredbi Rimskog misala.

Nakon popričesne molitve mjesta ima – samo ako je to nužno – za kratke obavijesti (uistinu kratke, budući da danas postoje i drugi načini izvan liturgijskog slavlja da se zajednici priopći ono što je potrebno), a zaključni se obred sastoji još i od pozdrava i blagoslova, otpusta i izraza poštovanja prema oltaru. Dobro je da predsjedatelj, koncelebranti i asistencija određeno vrijeme ostanu u pjesmi s okupljenom zajednicom, a nakon toga da se istim putem, dakle, kroz okupljenu zajednicu – upute prema sakristiji, čime izlazna procesija progovara o poslanju svjedočenja izvan liturgijskog prostora.

Posebno je poglavlje improvizacija tekstova koja se ponegdje susretne, vjerojatno iz najboljih namjera. Ipak, namjere puno puta ne dođu do svojeg punog ostvarenja, te se pretvore u nešto što je lošije od onog što se želi mijenjati. Zabrana promjena u ovom slučaju nije radi zabrane, već radi čuvanja identiteta liturgijske predaje i duha jednog obreda. To je svakako tematika koja prati liturgiju od najranijih dana, i zbog koje je u povijesti bilo mnoštvo rasprava i nesuglasica, čak i na razini pitanja crkvenog jedinstva. Konačno, odobreni je tekst uistinu plod dugog teološkog, jezičnog i liturgijskog promišljanja, te se svi prijedlozi i primjedbe na prijevod mogu uputiti na mjerodavna mjesta u Crkvi.

(Iz Građe za predsinodske rasprave u zajednicama vjernika)